Oko termina moderne i postmoderne malo je danas suglasnosti. Više bi se moglo reći da se svi slažu da se oko toga ne slažu. Postoje različite definicije u različitim razdobljima naročito kad je riječ o odnosu prema pedagogiji, ali i unutar pedagogije kao znanstvene discipline. Ipak, danas je više-manje iskristalizirano shvaćanje da postmoderna nastoji prevladati uskoću i ograničenost moderne otvarajući nove prostore za ljudsko mišljenje i stvaralaštvo. Dok je moderna omogućila epohalni razvoj industrijskog društva i Zapadnu civilizaciju uzdigla na zavidnu razinu stvorila je i pretpostavke za krizno razdoblje koje se ogleda u ugroženosti prirode, militarizmu, patrijarhalnosti, nacionalizmu i totalitarnim sustavima, ali i potrošnji energije i sirovina na kojima počiva razvoj. Postmoderna je kreativan odgovor na izazove koje donosi razdoblje krize.

 

Za pedagogiju to znači da različiti teorijski pravci i pedagoški modeli zatvoreni u ekskluzivizmu vlastite samodovoljnosti trebaju postepeno ustupati mjesto otvorenosti za različitosti, ali i za propitivanje novih mogućnosti. Ne radi se o mehaničkom eklekticizmu nego o kvalitativno novim pristupima i kreativnom odgovoru na nove pedagoške izazove. Kad je riječ o hrvatskoj pedagogijskoj teoriji i praksi možemo reći da su osamdesetih godina odškrinuta vrata postmoderne i zagovarala se pedagogija «otvorenih vrata», ali su ona devedesetih ponovno zatvorena pa hrvatska pedagogija poput Trnoružice još uvijek čeka svog postmodernog princa da je probudi iz stoljetnog sna.