Fenomen kreativnosti posebno je intenzivno izucavan u drugoj polovici 20. stoljeca. I danas su nezaobilazni radovi J.P.Gulforda i E.P.Torrancea i njihovih suradnika koji su uspjeli dokazati da IQ nije identican pojam s pojmom kreativnosti, iako postoji djelomicna povezanost, te da je kreativnost moguce mjeriti, ali i organizirati odgojno-obrazovni proces tako da on potice ovu važnu ljudsku sposobnost. Humanisticki teoreticari A.H.Maslow i C.R.Rogers uocili su da kreativnost nije samo jedna od ljudskih sposobnosti nego je ona usko povezana s procesom samoaktualizacije i znak je i pretpostavka zdrave osobe okrenute osobnom razvoju. Istodobno naglašavaju i društvenu ulogu kreativnosti s obzirom na to da društva nastaju zavisno od sposobnosti njihovih clanova da se nose s izazovima. Ovim istraživanjem želi se utvrditi stupanj povezanosti izmedu studentske samoprocjene vlastitog stupnja samoaktualizacije i vlastite kreativnosti. Buduci da je iz teorije poznato da postoji povezanost izmedu kreativnosti i samoaktualizacije, u radu se to nastoji i empirijski provjeriti. Do sada su istraživani odnosi kreativnosti i inteligencije, kreativnosti i akademskih postignuca, uloga kreativnosti u procesu samoaktualizacije, uloga mašte u kreativnosti i procesu samoaktualizacije te uloga neuspjeha u procesu samoaktualizacije. Nadalje, istraživanjem se ispitivala povezanost izmedu kreativnosti i samoaktualizacije. Istraživanje koje je provedeno sa studentima i koji su sudjelovali duže vrijeme na nastavi u kojoj se koristi kreativni pristup i koja je usmjerena na studenta dobiveni su rezultati iz kojih je vidljivo da postoji pozitivna korelacija izmedu kreativnosti i samoaktualizacije, ali i da studenti pridaju veliku važnost procesu samoaktualizacije.