Pojam kurikuluma u evropskoj pedagoškoj teoriji i praksi postupno se javlja od šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Termin je preuzet iz američke prakse kao rezultat niza inovacijskih poticaja koji su u to vrijeme dolazili iz SAD. Pojam plana i programa postupno se zamjenjuje terminom kurikulum, ali samo pedagoško značenje ovog termina još je daleko od opće usuglašenosti. Različite teorijske orijentacije koje iz sfere filozofije, psihologije i sociologije zapljuskuju pedagogiju značajno usložnjavaju poimanje ovog fenomena. Hrvatska pedagoška teorija i praksa prošla je nekoliko razdoblja u kojima se razvijao odnos prema ovom fenomenu od vremena kad su postojali samo planovi i udžbenici koji su zamjenjivali program, preko centraliziranih programa, do izvedbenih programa koji su podrazumijevali autonomiju škole. Pojam kurikulumajavlja se relativno kasno i uglavnom se smatra sinonimom za nastavni program. Teorija kurikuluma pak predstavlja dio didaktike koji se bavi problematikom izrade i primjene nastavnih programa. Polazeći od humanističkog teorijskog pristupa program ili kurikulum treba smatrati društvenim aspektom odgojno-obrazovne intencije dok onaj individualni aspekt ostaje u nadležnosti nastavnika, učenika i roditelja. Kurikulum bi trebalo smatrati dokumentom kojim se definira društveni aspekt odgoja i obrazovanja u dijelu školskog sustava. Kurikulum čine odgojni i obrazovni ciljevi i zadaci, nastavni plan, nastavni programi pojedinih predmeta ili područja, metodička i medijska oprema kurikuluma, organizacijski aspekt i evaluacija.