Fenomen ljudske kreativnosti počeo se temeljitije istraživati u drugoj polovici prošlog stoljeća. Od prvobitnog shvaćanja da su kreativni samo neki odabrani pojedinci, a da većina ljudi tu osobinu ne posjeduje došlo se do shvaćanja da je to jedna od temeljnih ljudskih karakteristika koja se može poticati i odgajati, ali isto tako i potisnuti i onemogućavati. Treffinger i sur. (2002,) razvrstali su značajke kreativnosti u četiri kategorije: (1) stvaranje ideja za koje je bitno divergentno mišljenje, (2) produbljivanje ideja za koje je karakteristično konvergentno mišljenje, (3) osobine ličnosti kao što su hrabrost i otvorenost za istraživanje novih ideja i (4) uvažavanje vlastite intuicije.

Kreativnost učitelja je pretpostavka razvoja kreativnosti učenika. Prema Horng i sur. (2005.) na kreativnost učitelja pored nekih osobnih karakteristika ima utjecaj vlastito djetinjstvo u kojem su odrastali i podrška i poticaji koje su imali prvenstveno od vlastitih roditelja. Pored toga djeluje vlastita posvećenost poslu kojeg obavljaju, intrinzična motivacija koju nalaze u samom vlastitom kreativnom činu, ali i rezultatima koji su vidljivi u oslobađanju učeničke kreativnosti.

Način školovanja budućih učitelja bitan je za razvoj kreativnosti učitelja, ali i za njihovo osposobljavanje kako bi i sami mogli koristiti nastavne strategije i oblike koji potiču i omogućavaju kreativno iskazivanje učenika. Budući da sustav školovanja koji su prethodno prošli često nije bio u funkciji razvoja kreativnosti bitno je postupno uvođenje studenata u nastavu koja je bitno drugačija od one na koju su navikli. Pored školovanja možda još i veće značenje ima proces permanentne edukacije učitelja koja ne smije biti autoritarno dociranje i davanje uputa učiteljima nego proces vlastitog promišljanja posla koji obavljaju pri čemu značajan oblik mogu biti zajednice učenja.