Postoji jedna lijepa partizanska balada koja je nastala uz stvarni događaj. Partizan Pejo Marković, inače rudar, ranjen je od strane četnika. Iako nije bilo izgleda da će preživjeti njegovi drugovi ga nose preko planine Konjuh (jer ranjenici se ne ostavljaju) i on im umire na nosilima. Komandir je naredio da prirede kraći pogreb i oproste se od poginulog druga (a ginulo se često). U četi je bio i student teologije, a kako je i Pejo bio katolik, odredi da mu on održi govor, ali on od tuge nije mogao pa je samo izmolio Očenaš. U istoj jedinici bio je i pjesnik Miloš Popović Đurin koji impresioniran tim događajem piše pjesmu „Konjuh planinom“. Mladi kompozitor Oskar Danon, koji se upravo vratio sa studija u Pragu, također je bio sudionik tog događaja i uz Miloševe stihove napisao je ovu melodiju koja je i danas tužna i lijepa kao i tada. Pjesma završava stihom: A na vrh planine zastava se vije crvena od krvi proletera. Vjerojatno se nakon sahrane nije vila nikakva zastava osim možda u njihovim mislima kao simbol njihove borbe i žrtve koju prinose. Ali godinu dana kasnije kad je ova jedinica ponovno došla na planinu Konjuh komandir je naredio da pobodu crvenu zastavu na vrh planine, a pjesma se tada već uvelike pjevala u partizanskim jedinicama. U prilogu je maj aranžman pjesme za glas i tamburaški orkestar u kojem sam zadnji stih o zastavi koja se vije na vrh planine iz mola pretvorio u dur što je pjesmi dalo lijep završetak.